Buško Blato


Buško blato (jezero) smješteno na području dinarsko kraškog prostora i prirodni je nastavak Livanjskog polja. Nalazi se u Hercegbosanskoj županiji između gradova Livno i Tomislavgrad. Većim dijelom oko 2/3 pripada općini Tomislavgrad, a manjim dijelom 1/3 pripada općini Livno. Okružuju ga planine: Kamešnica (1.849 metara), Tušnica (1.700), Midena (1.222) i Zavelim (1364), a nadmorska visina isznosi od 716 metara. Vode iz obližnjih vrela Ričine, Mukišnice, Mandeka, Svekra,...  slijevale su se u polje i ulijevale se u ponore kojih je bilo nekoliko na Buškom blatu. 

U zimskim mjesecima kad su vode bile obilnije, dio polja bio bi poplavljen vodom, a kada su bile oštre zime, gotovo uvijek voda bi bila zaleđena. Dolaskom ljeta utihnula bi sva okolna vrela i potoci; čak bi se i Ričina na mnogim mjestima isprekidala. Vode bi ostajale samo u virovima rijeka. Za vrijeme ljetnih mjeseci polje bi se kosilo, a poslije koševine, služilo bi stoci za ispašu.


 

 

ŽUPE BUŠKOBLATSKOG KRAJA

Danas na području Buškog blata postoji 5 katoličkih župa a one su:  Grabovica, Podhum, Prisoje, Rašeljke i Vinica. Sve do sredine 19 stoljeća Buškoblatski kraj (osim Vinice) pripadao je livanjsko župi Vidoši, jedino Vinica je pripadala župi Duvno odnosno Roško Polje. Sveukupno na području Buškog blata ima 5 crkava u pet župa. U Bukovoj gori ima jedna filijalna crkvica a na svetištu sv. Ilije na Rešetarici postoji isto jedna crkvica. Na zidinama je izgrađen karmelićanski samostan Karmel sv. Ilije. U tih 5 župa,  postoji 13 katoličkih i 3 pravoslavna groblja. Osim crkava postoje i 2 džamije i 3 muslimanska groblja.

Župa Grabovica je najstarija župa na Buškom blatu utemeljena je 1838 a posvećena je sv.Anti Padovanskom. Do 1838 pripadala je livanjskoj župi Vidoši. U novoosnovanu župu Grabovica pripadala su sva sela današnjih župa Rašeljke i Prisoje. Danas župi Grabovica pripadaju sljedeća sela: Grbovica, Dobrići, Korita, Zidine, Bukova Gora.  

Župa Podhum nastala je odvajanjem od župe Vidoši, najprije kao mjesna kapelanija 1909. godine, a 1935. proglašena je župom. Od 1909. vodi vlastite matice. Prvotna crkva izgrađena je 1882. godine a sadašnja crkva građena je od 1964. do 1975. godine, na mjestu stare područne crkve. Zaštitnik župe je sv. Ivan Krstitelj. Župu čine sljedeća naselja: Podhum, Bilo Polje, Golinjevo, Miši, Podgradina i Vržerale. Na Rešetarici se nalazi zavjetna crkvica Sv. Ilije, koja je podignuta 1928. godine. Na tom su lokalitetu god. 1987. otkrivene starokršanska (antička) bazilika i starohrvatska nekropola. 1400. godine Darovnica bosanskoga kralja Stjepana Ostoje (1395-1423) prvi put  spominje imena sela Miši («Mis»), Vržerale («Vražerac») i Rešetarica («Zabrdje»). 1723. godine selo Miši spominje se kao prvo sjedište prostrane livanjske župe za cijelo livanjsko polje koje je 1746  preneseno iz Miša u Vidoše.  

Župa Prisoje smještena je u istočnom kutu Buškog blata. Župa Prisoje odvojila se od župe Grabovica 1922.godine. Patron župe je Velika Gospa (Uznesenje Marijino)  Župi Prisoje pripadaju sljedeća naselja: Prisoje, Vrilo, Karlov Han, Privala, Brljevci te Drmića, Lalića i Ćurića staje. U župi Prisoje, kao zavjetni dar njihovog župnika don Mihovila Zrne iz kamena je izrasla prekrasna Prisojačka Kalvarija. Kao znak vjere čovjeka ovog podneblja u uskrsnuće i nadu u pobjedu nad zlom i smrću izrađen je Križni put, akademskog kipara Ante Jurkića.  

Župa Rašeljke osnovana je 1934 godine a zaštitik župe je sv. Franjo Asiški. Župu čine sljedeća sela: Rašeljke, Liskovača, Kazaginac, Renići, Kurtovina, Galići, Prisika, i Renića dolac.  Od nedavna župi su pripojena dva mala naselja Blaževići i Vlaka koji su propadali župi Vinica. Župa Rašeljke je pripadala župi Grabovica do 1885 godine, od te godine  pripojena je župi Vinica.  

 

Župa Vinica osnovana je 1885 godine kad je se odvojila se od župe Roško Polje. Patron župe je Mala Gospa (Rođenje Marijino). Župu čine sljedeća sela Vinica, Mijakovo Polje, Zaljut, Rošnjače, Podzavelim, Vlajčići, Blaževići, Vlaka, Dudići i Pasič. Kroz tursko doba Vinica je bila naj naseljenije mjesto na Duvanjskom području, a danas je najraseljenija u cijelom dekanatu.  


Do 60-ih godina 20-og stoljeća, na Buškom blatu bujao je život. Žitelji Buškog blata većinom su se bavili poljoprivredom, a kraj je obilovao oranicama i pašnjacima.

Svatko je u njemu imao svoju njivu; Zaprisap i Konopi, Matkovče i Strmne, Prike i Četvrti... 
Mnoge od njih su ljudima ovog kraja bile jedini izvor materijalnih dobara. A kada je sezona rada – poglavito koševine, slio bi se silni narod buškoblatskog kraja: kosac do kosca, kupelica do kupelice. Bez ijednog traktora ili stroja, sve se ručno radilo. Kosilo i kupilo... 
Ni nepregledno prostranstvo polja, kao ni nesnosne žege, nisu mogle biti smetnjom da se dade oduška srcu: i kada se naviljci nose ili kose oštre, uz zveket kamena o metal, zaorila bi se i čuvena ganga. 
Znalo bi se tada:  "to su Podhumčani...to su Prisojani..." čak bi se i klapa poznavala imenom i prezimenom. Svi veseli i radosni, iako iscrpljeni od rada, a nerijetko i gladni, nisu bili umorni za pismu. Natpivavali bi se tako "Bužani" od Grabovice do Podgradine, od Liskovače do Prisoja, od Bukove gore do Miša,... 
Isto je bilo i na rubovima polja. Uz naselja su bile oranice i njive. 
A na njima bi se uzgajale razne žitarice i povrće. I ovdje "u kopačima" nerijetko i po tridesetak na jednoj njivi, nije bilo smetnji. Uz pjesmu i šalu zaboravljalo bi se na umor, zaboravljalo bi se da je zemlja tvrda i suha. Stoga su nadmetanja, tko će bolje iskopati, bila neizostavna...

A onda kao da je sve to iznenada nekome zasmetalo.

 

 

BUŠKO JEZERO / Potapanje polja i raseljavanje

Po mišljenju tadašnjih vlasti i"stručnjaka" da  je Buško blato "idealno mjesto za akumulacijsko jezero",i da se "njegove vode koriste za hidrocentralu Orlovac u Rudi kod Sinja". 
Tako se dugogodišnja ideja okončala odlukom (1968) da se "otvori akumulacijsko jezero". 
Načinjena su ispitivanja tla i štura arheološka iskopavanja. Odmah nakon tih pripremnih radova su sagrađene dvije brane. Jedna je podignuta u Kazagincu (duga 3km), a druga u Podgradini. Konačno, izgrađeni su svi dovodni(reverzibilni) kanali vode iz Livanjskog polja i postavljeni crpno – turbinski reverzibilni uređaji. Tako je "upornim radom ljudi i stručnjaka" stvoreno akumulacijsko jezero – najveće u Europi. Svečano puštanje u rad bilo je 10. svibnja 1974.

Danas vode Buškog jezera služe za pogon hidroelektrane u Rudi kod Sinja. 

Dužina jezera iznosi 13,5 km, širina oko 7,2 km, dok dubina doseže i do 16 metara na pojedinim mjestima. Najviše impresionira njegova ukupna zapremina od 782 milijuna metara kubnih vode. Buško jezero raspolaže bogatstvom i raznovrsnošću ribljeg fonda (šaran, pastrmka,podbila, babuška, klen, som).

Samo jezero ima površinu od 55,8 km². Svojom površinom ovo jezero jedno je od najvećih akumulacija u Europi.

Na žalost pučanstvo Buškog blata zadesila je teška sudbina kada je 60-tih i 70-tih godina 20-og stoljeća doživjelo prisilno iseljavanje (egzodus) kao jedan od najtežih vidova migracije stanovništava ali ta tragedija još nije završila.

Iako službeno postoje granice i jezero je podijeljeno u dvije općine tomislavgradsku i livanjsku, jezero i cijeli ovaj kraj čine ipak jednu nedjeljivu cjelinu.